|
|
Ime:Ana
Prezime:Balić
Datum rođenja:4.4.4444
Mjesto rođenja:Split
Mjesto stanovanja:Hum
Nadimak:Anchy
Dwyane Wade
Miami Heat
Nate Robinson Dunk
Tose 1
Tose 2
Tose 3
Heineken
Cernat 10 legenda Hajduka
| lipanj, 2008 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design: ×.blogmaster.×
O kosarci,rukometu,nogometu itd.......
Luka Modrić
Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Luka Modrić
Osobne informacije
Puno ime Luka Modrić
Rođenje 9. rujna 1985.
Zadar, Hrvatska
Visina 173cm
Klub
Trenutni klub Tottenham Hotspur F.C.
Broj 14
Pozicija vezni igrač
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
2005. - 2008.
2003. - 2004.
2004.
2008. - NK Dinamo Zagreb
>> HŠK Zrinjski (posudba)
>> NK Inter (posudba)
Tottenham 84 (24)
22 (8)
18 (3)
0 (0)
Reprezentacija
2006. - Hrvatska 26 (3)
Napomene
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.
Luka Modrić (Zadar, 9. rujna 1985.), hrvatski nogometaš
Sadržaj [sakrij]
1 Karijera
1.1 Posudbe
1.2 NK Dinamo Zagreb
1.3 Tottenham Hotspur F.C.
1.4 Reprezentacija
2 Vanjske poveznice
Karijera
Posudbe
Jedan od najvećih hrvatskih talenata, iako rođen u Dalmaciji privukao je pažnju zagrebačkog Dinama, te tamo započeo karijeru iako je bio na provjeri u splitskom Hajduku, no, u konkurenciji s Grgurovićem nije prošao. Prije toga, trenirao je kratko u Zadru odakle ga je u Zagreb usmjerio trener Tomislav Bašić. Prvo je zajedno sa Landekom i Džidićem poslan na posudbu u BiH, u Zrinjski iz Mostara. U čvrstoj i gruboj bosanskoj ligi fizički je jako očvrsnuo i time prvi puta postao miljenikom navijača, postavši sa 18 godina najbolji igrač lige, iako se klub jedva spasio od ispadanja. Ta godina uvelike je pomogla u njegovoj karijeri. Iako ga je Dinamo htio ostaviti u Zrinjskom, uslijedila je posudba u zaprešićki Inter koji je s njim u momčadi u prvom dijelu sezone 2004/05 bio suvereno na 1. mjestu, te postao ozbiljan kandidat za naslov prvaka. 21. prosinca 2004. primio je nagradu Večernjeg lista za najveću nadu hrvatskog nogometa, a uz to bio je i 4. najbolji igrač lige
NK Dinamo Zagreb
Na polusezoni se vratio u matični Dinamo koji je potom ispao u Ligu za ostanak, a Inter se nije uspio zadržati na prvom mjestu, i završio kao doprvak Hrvatske. No, nakon velikih promjena u i oko momčadi, Dinamo je krenuo u jednu od svojih najuspješnijih sezona u HNL-u, te praktički tokom cijele sezone držao prvo mjesto koje mu na kraju nije pobijeglo. Desetka Modrić bio je jedan od najvažnijih igrača Dinama uz kapetana Mamića i nesavladiv napadački dvojac Bošnjak-Eduardo. Svojim pogocima rješio je 2 derbija sa Hajdukom, jedan na Poljudu, a jedan na Maksimiru, uključujući pogodak najvećem konkurentu sezone Rijeci na Kantridi. Sjajnim igrama u klubu dobio je i poziv u reprezentaciju, nakon kvalitetnih igara u mladoj vrsti. U Dinamo su stigle ponude velikih europskih klubova za njega, no navodno su odbijene i Modrić je ostao u Zagrebu, potpisavši desetogodišnji ugovor sa Dinamom koji završava 2015. godine.
Sezone 2006./07. opet osvaja naslov prvaka, no famozni trojac Modrić-Eduardo-Ćorluka od kojeg se puno očekivalo van granica Hrvatske zapeo je pred vratima skupina Lige UEFA izgubivši od francuskog Auxerrea. Naslov prvaka Hrvatske je, naravno, osvojen. Sezonu potom nastavio je sa izvanrednim igrama, odvevši klub do skupina Kupa UEFA nakon eliminacije velikog Ajaxa. Kao kapetan kluba vodio je momčad suvereno kroz ligu, uvijek bivši među najboljima na terenu bez obzira na protivnika i važnost utakmice.
Nakon nekog vremena o standardno dobrim igrama se više nije pričalo, već je glavna tema postala u kojeg će se nogometnog diva i za koju rekordnu svotu prodati, kako od strane domaćih tako i stranih, pogotovo engleskih, medija. U igri su navodno bili svi veliki svjetski klubovi od Barcelone preko Chelsea do Arsenala. Nakon sastanka Zdravka Mamića, njegova menadžera, sa samim Abramovičem i gazdama nekih Premierligaških klubova na opće je iznenađenje, pa i samog Modrića, odlučeno da će za plaću od 3 milijuna eura godišnje ostati još godinu dana u Dinamu.
Tottenham Hotspur F.C.
Međutim, Luka se nije pomirio sa ostankom, te najavio siguran odlazak iz kluba na ljeto. Nakon još jednog osvojenog naslova prvaka u noći sa 25. na 26. travnja dogovoren je potpis 12 milijuna eura vrijedan 6-godišnji ugovor sa londonskim Tottenhamom, dok će Dinamu transferom pripasti čak 21 milijun eura.
Reprezentacija
U debiju protiv Argentine u švicarskom Baselu, gdje je Hrvatska pobijedila 3:2, Modrić je bio najbolji igrač na terenu, te su započele špekulacije o zainteresiranosti Bayerna i Werdera za tog mladog igrača. No, na SP-u u Njemačkoj izbornik Kranjčar dao mu je malo minuta u utakmicama sa Japanom i Australijom. Dolaskom Slavena Bilića na mjesto izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije Modrić je stekao status nezamijenjivog, te u debiju novog izbornika postigao pogodak rezervama Italije u Livornu za konačnih 2:0. Bio je to, ujedno, i njegov prvijenac u kockastom dresu.
Bilić ga koristi na poziciji zadnjeg veznog, i dosad nije odigrao niti jednu lošiju utakmicu, štoviše, uvijek se nalazi među najbolje ocjenjenim igračima reprezentacije. Kasnije ga je izbornik uz Roberta i Niku Kovača prozvao najbitnijim igačem izabrane vrste. Upravo te utakmice su mu i donijele toliku popularnost na Starom kontinentu.
Kao igrač vrlo je specifičan po pružanju najboljih igara isključivo protiv najjačih, kad je najpotrebnije. U dresu reprezentacije bio je najbolji igrač u pobjedama nad Argentinom ( 3:2 ) i Engleskom ( 2:0, 3:2 ), dok je kao igrač Dinama najbolji bio uvijek u derbijima sa Hajdukom i Rijekom, te u srazu sa Arsenalom ili Ajaxom. Svejedno, i protiv znatno slabijih suparnika, nikada ne odigra lošije od barem dobrog, dokaz čega su skauti inozemnih klubova koji ga prate na svakoj utakmici.
Curtis James Jackson III (South Jamaica, Queens, New York, SAD, 6. srpnja 1976.), bolje poznat kao 50 Cent, jedan je od najpoznatijih i najprodavanijih američkih repera, te osnivač i član grupe G-Unit.
Sadržaj [sakrij]
1 Biografija
2 Koncert u Zagrebu
3 Diskografija
3.1 Studijski albumi
3.2 Neobjavljeni albumi
3.3 Mixtapeovi
3.4 Ostali albumi
4 Video spotovi
5 Filmografija
6 Vanjske poveznice
Pravim imenom Curtis James Jackson III, rođen je u južnom dijelu njujorškog kvarta Queens. Odrasao je bez oca, a majka mu je ubijena kada je imao sedam godina. Od tada je živio sa bakom i djedom. Životni san mu je bio baviti se boksom, a zato vrijeme od dvanaeste godine je počeo dilati kokain.
50 Cent u zatvoru 23. kolovoza 1994.Prvi put je uhićen s petnaest godina kada je policija kod njega našla vatreno oružje i kokain. 29. lipnja 1994. je ponovno uhićen zbog posjedovanja heroina, kokaina i oružja. Bio je osuđen na devet godina zatvorske kazne, ali je odradio u težim uvijetima 6 mjeseci. Ime "50 Cent" uzeo je od Kelvin Martina, brooklynskog pljačkaša iz 80-tih.
50 Cent je krajem 1990-tih prvi puta bio na rubu nacionalne slave. Rap produkcijski tim Trackmasters iz etikete Sony/Columbia Records su 1999. počeli suradnju s 50 Centom. Mlad i uglavnom nepoznat rapper iz Queensa snimio je pjesmu "How to Rob". U toj je pjesmi 50 Cent detaljno odrepao pljačku slavnih rap glazbenika Master P i Timbalanda. Pjesma je postala hit, a Trackmastersi i 50 Cent krenuli su na snimanje njegovog debi albuma "Power of the Dollar" za etiketu Columbia. Osim tog albuma snimili su i singl "Thug Love" s Destiny's Child.
Ubrzo nakon toga nesretan splet okolnosti onemogućio je njegov proboj na sceni: bootleg izdanje albuma izazvalo je nevolje s etiketom Columbia. Potom je 24. svibnja 2000. 50 Cent ustrijeljen 9 puta ispred bakine kuće, povod toga je bila njegova pjesma "Ghetto Qu'ran". Ustrijeljen je u šaku, ruku, obje noge, kuk, prsa i lijevi obraz. Columbia je već bila objavila singl "Thug Love", no album Power of the Dollar povukla je s tržišta i raskinula ugovor s ranjenim reperom. Sljedećih je nekoliko godina 50 Cent snimio desetak underground snimki s producentom Sha Money XL. Te su snimke brzo počele kružiti New Yorkom na kompilacijama koje su se prodavale na crnom tržištu CD-a. 50 Cent je izazvao priličan žamor svojim snimkama. Žamor je postao toliko jak da je došlo do rata između velikih izdavača kao što su J, Universal i Jive. Uskočio je Eminem koji je ponudio 50 Centu milijun dolara da potpiše ugovor za njegovu etiketu.
50 Centa je privukla njegova reputacija i reputacija Dr. Drea, a ne ponuđeni novac. Ubrzo nakon potpisivanja ugovora 50 Cent je ušao u studio s Eminemom i Dreom kako bi snimio pjesme za predstojeće izdanje. "Get Rich or Die Tryin'" objavljen je početkom 2003. i nošen uspjehom singla "In da Club" ubrzo postao platinasta senzacija, dosegnuvši milijun prodanih primjeraka u svega tjedan dana. To je bio do danas njegov najuspješniji album s prodanih 12 milijuna primjeraka u svijetu, od toga ih je 8 milijuna samo u SADu. Mediji su spremno prigrlili novu rap zvijezdu i njenu sumnjivu prošlost, a 50 Cent je nastavio s aktivnostima, želeći do kraja iskoristiti svojih pet minuta.
2003. mu je Interscope dodijelio vlastitu etiketu "G-Unit Records", na nju je potpisao članove G-Unita: Lloyd Banks, Young Buck i Tony Yayo. Objavio je album svoje grupe G-Unit krajem iste godine, a uskoro potom i vlastitu modnu marku. Danas je G-Unit jedna od najpoznatijih rap grupa na svijetu. Očekuje se njihov novi album zvan "Terminate On Sight" u lipnju 2008.
Tijekom 2004. pomogao je u pokretanju karijere The Game-u, kratkotrajnom članu G-Unita. Drugi samostalni album, The Massacre pojavio se na tržištu početkom ožujka 2005. Rekordno je prodao 1.14 milijuna primjeraka u samo 4 dana. Ostao je na poticiji #1 na "Billboard 200" šest tjedana. Postao je prvi solo izvođač na svijetu s tri pjesme na "Billboard top five", "Candy Shop", "Disco Inferno" i "How We Do". U svijetu je dosad prodao 11 milijuna primjeraka.
U rujnu 2007. je u prodaju pušten treći samostalni album "Curtis", koji je inspiriran s njegovim djelima prije Get Rich or Die Tryin. Album je u prvom tjednu prodao 691, 000 primjeraka. Najveća konkurencija Curtisu je bio Kanye West-ov album zvan "Graduation". Curtis je samo u SADu prodao preko 3 milijuna primjeraka, a diljem svijeta preko 5 milijuna primjeraka.
Trenutno živi u vili u Connecticutu koja je prije pripadala boksaču Mike Tysonu. Danas ju je stavio na prodaju po 18 milijuna dolara kako bi se preselio bliže desetogodišnjem sinu Marquise-u koji živi na Long Islandu s 50 Centovom bivšom curom. Na dan 12. listopada 2007. je gradonačelnik Bridgeporta u Connecticutu je proglasio "50 Cent Curtis Jackson Day".
Dana 3. prosinca 2007. stigao je u Zagreb i odsjeo u Hotelu Antunović. Koncert je počeo u 18 sati u Domu sportova. Predgrupe su bile Connect, Neki Daniels, Stoka, Nered i Jasna Zlokić. 50 Cent je nastupio u 20 sati zajedno s Lloyd Banks-om i Tony Yayo-om. Trajao je do 22 i 15, bio je u sklopu "Curtis World Tour-a".
2003: Get Rich or Die Tryin'
2005: The Massacre
2007: Curtis
2008: Before I Self Destruct
Godina Naziv Redatelj[1]
2002 "Wanksta" Jessy Terrero
2003 "In da Club" Phillip Atwell
"21 Questions" Domon Johnson, Dr. Dre, Phillip Atwell
"Many Men (Wish Death)" Jessy Terrero
"P.I.M.P. (remix)" Chris Robinson
"If I Can't" Dr. Dre
2005 "Candy Shop" Jessy Terrero
"Disco Inferno" Jessy Terrero, Ulysses Terrero
"Just a Lil Bit" Benny Boom
"Rowdy Rowdy" J. Kevin Swain
"Outta Control (remix)" Jessy Terrero
"Hustler's Ambition" Anthony Mandler
"Window Shopper" Benny Boom
"Best Friend"
2007 "Straight to the Bank"
"Amusement Park"
"I Get Money" Broadway
"Ayo Technology" Joseph Kahn
"I'll Still Kill" ("I Still Will" T.V. verzija) Jessy Terrero
"Follow My Lead" Bernard Gourley
2003 50 Cent: The New Breed sebe Dokumentarni DVD
2005 "Pranksta Rap" sebe Simpsoni epizoda 16.9
Get Rich or Die Tryin' Marcus polubiografija
50 Cent: Bulletproof sebe Video igra
2006 Home of the Brave Jamal Aiken
2008 The Ski Mask Way Seven uskoro
Righteous Kill Spider uskoro
50 Cent: Blood on the Sand sebe Video igra
Live Bet — nenajavljeno
Spectacular Regret[2] — nenajavljeno
New Orleans — nenajavljeno
Dwyane Tyrone Wade, Jr. (rođen 17. januara 1982. godine u Čikagu, SAD) je američki košarkaš koji igra u NBA ligi za ekipu Miami Heata. Visok je 193 cm i igra na poziciji beka šutera.
Izabran je kao 5. izbor NBA drafta 2003. godine. Izabran je od ekipe Miami Heata za koje i sada igra. U finalu NBA lige 2006. godine, između Heata i Dallas Mavericksa, Wade je bio najzaslužniji igrač za osvajanje NBA titule, zbog čega je i dobio nagradu Najkorisniji igrač NBA finala.
Eduardo Alves da Silva (Rio de Janeiro, 25. veljače 1983.), poznat i kao Eduardo ili Dudú, brazilsko-hrvatski je nogometaš.
Igrao je za CBF Nova Kennedy, zagrebački Dinamo i Inter iz Zaprešića. Trenutno je član londonskog Arsenala, te reprezentativac Hrvatske.
Sadržaj [sakrij]
1 Posudbe i karijera u Dinamu
2 Arsenal
3 Reprezentacija
4 Ozljede
5 Golovi za reprezentaciju
6 Reference
7 Vanjske poveznice
Da Silva je karijeru započeo u rodnom Brazilu, u klubu CBF Nova Kennedy. Kao petnaestogodišnjaka uočili su ga skauti zagrebačkog Dinama te je prešao u juniore tog kluba. Godine 1999. i 2000. bio je nakratko na posudbi u brazilskom Bangu, a nakon toga u zaprešićkom Interu, gdje je u 15 utakmica postigao 10 pogodaka. Time je po prvi put skrenuo na sebe pozornost nogometne javnosti, a i čelnika Dinama, jer je po povratku s posudbe postao standardni član prve momčadi postigavši 9 golova u 24 utakmice. Igrao je redovito i narednih sezona te bilježio sve bolje rezultate. Sezone 2005./06. s 20 postignutih golova u 29 utakmica bio je drugi najbolji strijelac lige, nakon klupskog mu suigrača Ivana Bošnjaka, ali i najbolje ocjenjeni igrač. No, iako je i prijašnjih godina bio među najboljim igračima lige, nije putovao na SP 2006. Tadašnji izbornik Zlatko Kranjčar je prednost dao drugim igračima što mu Eduardo i danas zamijera.
Sezone 2006./07. Eduardo je naprosto briljirao u Dinamovoj momčadi i s 34 pogodaka oborio rekord u postignutim golovima u jednoj sezoni, došavši do Top 10 strijelaca HNL-a ikad. Rekord je do tada držao Goran Vlaović s 29 postignutih pogodaka iz 1993./94.. Iste je sezone postao prvi i jedini igrač koji je od 1992. postigao hat-trick na utakmici vječnog derbija protiv Hajduka (3:0 na Maksimiru 19. svibnja 2007.), a isti taj dan sa 7 golova postao je najbolji strijelac svih derbija od osamostaljenja Hrvatske.
Dana 2. srpnja 2007. potvrđeno je da prelazi u engleskog nogometnog giganta Arsenal, za kojeg je potpisao ugovor na četri godine. Prvotno je objavljena visina transfera od 17 milijuna funti ili oko 24 milijuna eura[1], no drugi izvori navode puno manji iznos, oko 6 milijuna funti (ili 8,8 milijuna eura)[2].
U pripremnom razdoblju na turniru u Amsterdamu, protiv rimskog Lazija postigao je svoj prvi pogodak za novi klub, a u uzvratnoj utakmici 3. pretkola Lige prvaka protiv praške Sparte dao je i svoj prvijenac u službenim utakmicama. Neko vrijeme u engleskom prvenstvu nije niti igrao, a kamoli zabijao, nastupavši većinom sa rezervama u utakmicama FA kupa gdje je nekoliko puta bio strijelac. Do sredine je prosinca čekao svoj premierligaški prvijenac dok nije zabio dva gola protiv Evertona, te od tad golovima počeo vraćati u njega uložen novac i strpljenje trenera Arsenea Wengera. Navijači su ga potom proglasili za najboljeg Arsenalova igrača u prosincu.
Također je, došavši u Englesku, od strane engleskog nogometnog časopisa FourFourTwo svrstan među 100 najboljih svjetskih nogometaša (postavljen je na 89. mjesto).[3] Ukupno je do ozljede Eduardo zabio 12 golova u 22 nastupa za Arsenal u svim natjecanjima.
Godine 2002. Eduardo je uzeo hrvatsko državljanstvo. Uslijedio je poziv u nacionalnu U-21 postavu, gdje je bio nezamjenjiv. 16.studenog 2004. debitirao je u A-selekciji protiv Irske, ušavši kao zamjena. Također je nastupio i na Carlsberg Cupu 2006. u Hong Kongu, gdje je domaćinima postigao gol u utakmici za 3. mjesto, što je ujedno bio i njegov prvijenac u kockastom dresu.
"Ovdje se osjećam kao kod kuće i tako me svi i tretiraju. Hrvatskoj moram zahvaliti na svemu što sam postigao i u karijeri i u životu", iskreno je rekao Eduardo da Silva, nakon poziva u reprezentaciju Hrvatske uoči utakmice s Brazilom. Također je skromno dodao: "Drago mi je da sam se upoznao sa svim brazilskim igračima, dobio sam od njih dres na poklon s potpisima svih igrača."[5]
Nakon propuštenog SP u Njemačkoj, pod novim je izbornikom Slavenom Bilićem Eduardo došao do mjesta među prvih 11. Zaigrao je tako 16. kolovoza 2006. u Livornu protiv rezervnih igrača Italije, te postigao pogodak u pobjedi 2:0. Protiv Rusije je u Moskvi odigrao svoju prvu natjecateljsku utakmicu u dresu Hrvatske. 11. listopada 2006. postigao je važan pogodak za 1:0 u utakmici protiv Engleza u Maksimiru (pobjeda 2:0) koji ga je definitivno učvrstio u prvoj postavi te skrenuo pozornost brojnih skauta velikih europskih klubova. U narednim je utakmicama sa Izraelom, Makedonijom i Estonijom, bilo kod kuće ili u gostima, zabijao i rješavao susrete u korist hrvatske reprezentacije postavši jedan od najboljih strijelaca tih kvalifikacija.
23. veljače 2008. Eduardo je pretrpio tešku ozljedu gležnja na utakmici s Birminghamom; na njega je nasrnuo Martin Taylor koji je odmah dobio crveni karton. Eduardo je zadobio otvoreni prijelom fibule, odnosno vanjske kosti lijeve noge nakon čega je hitno operiran u birminghamskoj bolnici. Oporavak bi mogao potrajati do osam mjeseci.Datum Stadion Protivnik Gol Rezultat Natjecanje
01. 1. veljače, 2006 Hong Kong Stadium, Hong Kong Hong Kong 0 – 3 0 – 4 Carlsberg Cup
02. 16. kolovoza, 2006 Stadio Armando Picchi, Livorno, Italija Italija 0 – 1 0 – 2 Prijateljska
03. 11. listopada, 2006 Maksimir, Zagreb, Hrvatska Engleska 1 – 0 2 – 0 Kvalifikacije za EURO 2008.
04. 15. studenog, 2006 Ramat Gan Stadion, Ramat Gan, Izrael Izrael 1 – 2 3 – 4 Kvalifikacije za EURO 2008.
05. 15. studenog, 2006 Ramat Gan Stadion, Ramat Gan, Izrael Izrael 1 – 3 3 – 4 Kvalifikacije za EURO 2008.
06. 15. studenog, 2006 Ramat Gan Stadion, Ramat Gan, Izrael Izrael 2 – 4 3 – 4 Kvalifikacije za EURO 2008.
07. 24. ožujka, 2007 Maksimir, Zagreb, Hrvatska Makedonija 2 – 1 2 – 1 Kvalifikacije za EURO 2008.
08. 2. lipnja, 2007 A. Le Coq Arena, Tallinn, Estonija Estonija 0 – 1 0 – 1 Kvalifikacije za EURO 2008.
09. 22. kolovoza, 2007 Koševo, Sarajevo, Bosna i Hercegovina Bosna i Hercegovina 0 – 1 3 – 5 Prijateljska
10. 8. rujna, 2007 Maksimir, Zagreb, Hrvatska Estonija 1 – 0 2 – 0 Kvalifikacije za EURO 2008.
11. 8. rujna, 2007 Maksimir, Zagreb, Hrvatska Estonija 2 – 0 2 – 0 Kvalifikacije za EURO 2008.
12. 12. rujna, 2007 Estadi Comunal, Andorra la Vella, Andora Andora 0 – 5 0 – 6 Kvalifikacije za EURO 2008.
13. 13. listopada, 2007 Maksimir, Zagreb, Hrvatska Izrael 1 – 0 1 – 0 Kvalifikacije za EURO 2008.
Tokom perioda procvata NBA lige 1980-ih, čelnici lige su odlučili proširiti ligu sa 23 na 26 klubova do kraja decenije. Grupa koju je predvodio Billy Cunningham, a najveći ulagač bio Ted Arison, je tražila licencu za osnivanje kluba u Majamiju.
Nakon što su čelnici lige primili četiri interesantne ponude, odlučeno je da se liga proširi na 27 klubova, a Heati su debitovali u sezoni 1988-89.
Prvu sezonu su otvorili sa 17 poraza, što je NBA rekord. Otežavajuća okolnost je bila da su smješteni u Zapadna konferencija, iako su geografski na istoku, tako da su većinu svojih gostujućih utakmica putovali predaleko. Najbliži protivnik su bili Houston Rosketsi, 1500 kilometara. Sezonu su završili, kao najgori u ligi, sa omjerom 15 pobjeda i 67 poraza.
Sljedeće sezone su prebaćeni u Istočnu konferenciju, a na draftu su izabrali kvalitetnog šutera Glen Ricea. Ipak to nije mnogo utjecalo na igru, tako da su sezonu 1989–90 završili omjerom 18-64.
Prvi nastup u doigravanju se desio u sezoni1991–92, ali su u prvom krugu pometeni od Chicago Bullsa (3-0).
Vjerovatno najpozitivnija stvar u 1990-im je bi dolazak novog trenera Pat Rileya, 1995. godine. Riley je započeo tumbanje Heata i kroz razne razmjene u klub doveo Alonzo Mourninga i Tim Hardawaya. Sezonu su završili pozitivnim omjerom (42-40), ali u prvom krugu doigravanja, ispadaju od budućih šampiona, Bullsa, ponovo u 3 utakmice.
Dovođenjem novih pojačanja, sljedeću sezonu završavaju omjerom 61-21, koji je i sada rekord kluba. Uspjeli su doći do konferencijskog finala, izbacivši Orlando Magic i New York Knickse, ali dalje nisu mogli od Bullsa, po drugi put zaredom.
U doigravanjima sljedeće 3 godine, Heat se se susretao sa Knicksima i redovno gubio, što je stvorilo veliki rivalitet između ove dvije ekipe.
Propustili su dogravanje 2002, po prvi put otkako je Riley trener, a isto su ponovili i 2003. godine.
2003. godine u klub dolazi Lamar Odom i kao peti izbor na draftu Dwyane Wade. Izbor Wadea, koji je igrao poziciju beke šutera, je bio veoma kritiziran potez Rileya. Mnogi su očekivali dovođenje klasičnog pleja, pozicije koja je bila deficitarna kod Heata. Iako su smatrani za autsajdere, ekipa Heata je uspjela doći do drugog kruga doigravanja, gdje su ispali od Indiana Pacersa.
Poslije obečavajuće sezone 2003-04, uprava Heata pravi razmjenu sa Los Angeles Lakersima, čime u klub dolazi centar Shaquille O'Neal. Wade i O'Neal su činili izvanredan napadački dvojac.
Nakon izvanredne sezone ekipa Heata dolazi u finale konferencije gdje igraju protiv Detroit Pistonsa. Poveli su 3-2 u seriji, kada se povredio Wade i propustio šestu utakmicu, što su Pistonsi iskoristili i izjednačili na 3-3. U odlučujućoj, 7-oj, utakmici u Majamiju Wade se vratio, ali su Pistonsi slavili pobjedu i plasman u NBA finale.
2005-06. Sezona u kojoj je Heat ostvario omjer 52-30 u regularnom dijelu sezone, a u doigravanju izbacuju, Chicago Bullse (4-2), New Jersey Netse (4-1), a u finalu konferencije se uspjevaju osvetiti Detroit Pistonsima (4-2) za prošlogodišnji poraz.
U finalu lige ih čekaju Dallas Mavericksi, predvođeni Dirkom Novickim. Prve dvije utakmice u Dallasu, dobili su Mavericksi. Još gore je izgledalo kada su u Majamiju, 6 minuta prije kraja treće utakmice Heati gubili 13 poena razlike. Ipak su treću utakmicu uspjeli dobiti, prvenstvenno zahvaljujući igri Wadea.
Wade je predvodio Heate i u naredne tri utakmice u kojima je njegova ekipa pobjedila. Ukupan omjer bio je 4-2, i prva NBA titula za u historiji Heata. Time su postali tek treća ekipa u historiji NBA lige koji su nadoknadili zaostatak od 0-2, i došli do NBA titule. Wade je osvojio nagradu Najkorisniji igrač NBA finala.
Hrvatski nogometni klub "Hajduk" osnovala je, u praškom kafiću U Fleku, skupina splitskih studenata koji su studirali u Pragu: Fabijan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i "Slavije". Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u jednom splitskom kafiću "Troccoli" nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana su imena za klub, među kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok", "Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev organima vlasti podatkom da :"...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom".
Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici su prihvaćena 13. veljače 1911. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kra'jeva njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se pro-hrvatski, "puntarski" građani, pristaše sjedinjenja austro-ugarske carske pokrajine Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.
Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, a susret je završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. 1912. godine, Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2. 1923. godine Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "Olympique" iz Marseillea sa 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi kući s turneje dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.
1924. godine cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim rezultatima zabilježenim u domaćim i međunarodnim susretima. Hajduk je postao inspiracija za mnoge umjetnike, osobito pjevače. Najpoznatija je skladba o Hajduku "Kraljica baluna", opereta Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. 1927. godine Hajduk je osvojio svoju prvi krunu prvaka, a 2 godine kasnije drugu. 1931. godine klub je posjetio Sjedinjene Američke Države u okviru proslave 20 godišnjice osnutka. Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi igrači igrali su za jugoslavensku reprezentaciju (kao "Hajduk-NOVJ") protiv momčadi saveznika.
Istaknuti igrači tog doba bili su napadači Leo Lemešić i Vlado Kragić (legendarni "Kalun") koji je 1933. na utakmici s HAŠK-om (7:1) postigao svih 7 pogodaka.
Za vrijeme šestosiječanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom "jugoslavenski". Kroz talijansku okupaciju Splita, 1941. - 1943., Hajduk je odbio nastupati u tuđinskom (talijanskom) prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za uključenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.
HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 1944., i djelujući pod nazivom "Hajduk NOVJ" igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja. Te je godine na jednoj utakmici u Bariju, Hajduka gledalo oko 50 tisuća ljudi, što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bilo nevjerojatno.
Za doba FNRJ/SFRJ, iz naziva je bio izbačen pridjev "hrvatski
Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. 1946. godine osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vijesnik". 1948. - 1949. Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim kontinentima. 1950. godine klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad nitko sa ovih prostora nije srušio. Iste godine, prije odlučujuće utakmice sa Crvenom Zvezdom (pobjeda 2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida (nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je godine rekonstruiran stadion "Stari Plac". Uslijedilo je doba Hajdukove premoći, ali teških zakulisnih igara nebi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula. Tako je u zimskoj pauzi sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po Južnoj Americi. Prije povratka cijela je momčad dobila poziv od argentinskog predsjednika Juana Perona da mu budu gosti u njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog poboljšanja odnosa između te dvije države. Nakon što su obavili posjetu zakasnilu su na tada rijetke prekooceanske letove, ali umjesto odgođenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od BSK-a i Spartaka iz Subotice (igrali juniori i veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda sa 4:1, ali su "crveno-beli" ipak izašli kao prvaci. Već naredne sezone slična stvar. Ovog puta akteri su bili Vladimir Beara i Bernard Vukas koji su zakasnili na pripremu reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te utakmice, dok Dinamo uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje NSJ-a i napadne ih riječima: "Imate li bar gram poštenja?". 3. travnja 1955. u Zagrebu je Hajduk uspio pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba. 1955. je osvojeno prvenstvo, ali u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, Hajduk je kao prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan beogradski Partizan.
Između 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno vrijeme klub je životario na sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no, nije nikada ispao iz najvišeg ranga natjecanja. Napokon je osvojeno prvenstvo 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je odmah u prvom kolu bio bolji engleski Tottenham.
U tom su razdoblju nogomet kraj stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara, Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729 golova u 10 utakmica više, što je rekord koji se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim vratarom svih vremena, tada sigurno među svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca" u povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač Hajduka, a možda i Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo. Ostaje upamćena njegova posljednja utakmica u Hajduku, kada je u Splitu izgubljen derbi sa Građanskim, nakon čega se Vukas rasplakao.
Od 1970. do 1980. godine bio je period zlatne generacije Hajduka koja je napravila najbolje rezultate u povijesti kluba. 1971. osvojen je naslov nakon sušnih 16 godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom sa 4:3 nakon što su gubili sa 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru sa dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima ( 9 trofeja u 10 godina ), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada je izbačen od strane engleskog Leeds Uniteda, a iz 1980. pamti se "mitski" susret sa njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV ( tada jedna od najboljih momčadi Europe ) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977. 1976. kada je Partizan pomoću suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.
Godine 1979. Hajduk se preselio na novi stadion Poljud, tada jedno od najljepših sportskih zdanja u svijetu. Posljednji gol na "starom placu" postigao je Mišo Krstičević. Ipak, prema rezultatima u 80-ima pričalo se o svojevrsnoj ukletosti Poljudske ljepotice.
'80-te su ponudile manje uspjeha u državi (niti jedan naslov prvaka), iako se smatra da je Hajduk do uključujući sezonu 1985/86. trebao osvojiti barem dva naslova prvaka. Svojevremeno je hrvatski emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim ishodima utakmica Hajdukovih takmaca za naslov prvaka, u kojima su oni pojedina gostovanja prolazili bez problema.
Štaviše, protiv Hajduka je na tim terenima se igralo po filozofiji "lomi mu nogu!" (doslovni slučaj divljačkih startova, pri kojima je slomljena noga Blažu Sliškoviću na utakmici protiv OFK Beograda te kasnije Nenadu Gračanu protiv Rijeke, u njegovoj trećoj utakmici za Hajduka!).
Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije. Uspjesi van zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tokom tog desetljeća Hajduk je pobjeđivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseilla i Manchester Uniteda ( čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih u povijesti tog engleskog velikana ). Istaknuti igrači '80-tih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka", Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću karijeru.
8. svibnja 1991. Hajduk je osvojio posljednji jugoslavenski kup, pobijedivši, kao autsajder, usred Beograda, tadašnjeg europskog prvaka Crvenu zvezdu sa 1:0. Gol je postigao Alen Bokšić, a time je Hajduku zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u tome što je te sezone Hajduk u jesenjem dijelu prvenstva bio na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama bilo nepojmljivo za klubove "velike četvorice", dok je Zvezda te sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste sezone je bila i pobjednik Kupa prvaka.
U prve četiri godine HNL-a Hajduk postaje daleko uspješniji od rivala iz Zagreba osvojivši 3 naslova prvaka, isto tako zabilježivši i nastup u četvrtfinalu Lige prvaka. Međutim, koliko je momčad bila odlično vođena, toliko je bio klub bio financijski loše vođen, te mu u to vrijeme biva blokiran račun, što je do danas ogroman uteg.
Narednih 5 godina Hajduk je proveo u sjeni bogatijeg i politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba, a do Lige prvaka se više nije došlo. Nakon neuspjeha na domaćoj i internacionalnoj sceni navijači su počeli tražiti smjenu uprave, te je kružila i priča o mogućoj privatizaciji kluba, koja se ipak nije dogodila. Dok je Croatija osvajala naslove Hajduk je imao problema sa registriranjem igrača za HNL pa je Srđan Andrić nastupio na utakmici na kojoj nije smio. Nezadovoljstvo navijača je bilo sve veće, a na mjesto predsjednika, isprva samo na 6 mjeseci, dolazi Branko Grgić.
Dinamo (vraćeno ime) nije više imao toliko podršku kao prije pa se očekivala znatno ravnopravnija borba dvaju klubova. U Europi, međutim, Hajduk nije bio ravnopravan ikome. Osim prolazaka uglavnom neprofesionalnih momčadi ispadalo se od prve malo jače prepreke poput Wisle, Fulhama i Mallorce. Ipak, 2001. je prekinut Croatijin niz i bili su opet prvaci. U siječnju naredne godine Grgić obečava 3 naslova u 5 godina. No, glavna i najteža prepreka takvom podvigu bilo je spomenuto financijsko stanje kluba koje je nekoliko puta dovelo klub do provalije stečaja i potpunog raspada.
Poljud za vrijeme derbija sa Dinamom 2006. (2:2)Pred sezonu 2003./04. sportskim direktorom postaje Igor Štimac, vođen velikim idejama. Štimac je obećao naslov, kup i Ligu prvaka, no pritom prodao par bitnih igrača i doveo one koji nisu puno pomogli. Struka se branila izjavama kako zbog pomankanja novca moraju improvizirati nebi li nekako održali klub na nogama. U prvenstvu su ipak osvojena 2 naslova, no, sa igrom i konkurencijom koja nikog nije oduševila, dok je u Europi prejak postao i irski amaterski klub. U siječnju 2005. doveden je kapetan i ikona Dinama, Niko Kranjčar, a na kraju te sezone i veliki Dinamov trener Miroslav Blažević.
Velikim najavama ušlo se u sezonu koja je bolno razotkrila sve mane neplanskog vođenja kluba. Hajduk je završio jedva peti bez Europe naredne godine, uz rotaciju ogromnog broja igrača sumnjive kvalitete. Promijenjena su 3 trenera, a Štimac je napustio mjesto sportskog direktora. Nakon sezone klub je napustilo 19 igrača, a trener Bonačić odlučio otići par dana prije početka ljetnih priprema. Vraćen je Vulić, te je dovedeno nekoliko iskusnih igrača. Grgić je pričao o sezoni "bez imperativa po naslov" u kojoj se treba tek uigrati za sljedeću u kojoj se juriša na naslov prvaka i veliki proboj u europskim natjecanjima. Jesenski je dio bio najuspješniji dotad, no par derbija na Maksimiru grubo spuštaju sav optimizam "Majstora sa mora" i klub se opet vraća u apatiju. Opet se rotira bezbroj igrača i trenera, plan za sljedeću sezonu je opet drugačiji, a još je jedna opet proglašena neuspješnom.
Sljedi rasprodaja igrača na Maksimiru, te kupnja velikih zvijezda poput Tudora i Cernata na Poljudu. Na kraju prošle sezone u upravu su dovedene bivše igračke zvijezde kao Alen Bokšić i Ivica Šurjak koji su trebali biti jamac bolje budućnosti. Nije bilo nikakve uigrane momčadi od prošle sezone, ali se i u ovu ušlo krajnje optimistički.
Naravno, ni ovaj optimizam nije dugo trajao. Potpuno promijenjena momčad nije se uspjela brzo uigrati za što je okrivljen trener Pudar te je između dvije utakmice sa Sampdorijom dobio otkaz. Takvo vođenje kluba dovelo je do ponavljanja loših rezultata koji su prouzrokovali konačni pad Branka Grgića 23. rujna 2007.
Nekdašnji je hrvatski i europski klupski velikan ostavljen u mulju besparice, lošeg igračkog kadra, zanemarene i nikad lošije vođene omladinske škole, menađerskih uplitanja u momčad i nesposobne struke, bez ikakvog plana za budućnost, te miljama daleko iza Dinama. Kao novo rješenje, čak 4 mjeseca poslije Grgića dolazi bivši košarkaš Željko Jerkov.
Međutim, Jerkov je izdržao tek 44 dana dok nakon sukoba sa skupštinom kluba oko plačanja hajdukovih dugova nije podnio ostavku. Nakon njegova odlaska klubu je dopušteno preoblikovanje u dioničko društvo, koje će završiti tokom ljeta. Klub je nakon 2 godine opet peti u prvenstvu, ali preko (izgubljenog) finala kupa ipak ima plasman u Europu dogodine.
Hajduk je svoju prvu utakmicu u dresu sa kombiniranim crveno-bijelim okomitim prugama što je simboliziralo boje hrvatskog grba. Tadašnje austrijsko poglavarstvo grada nije htjelo da se na bilo koji način manifestira hrvatstvo Splita pa nije dozvolilo da boja novonastalog kluba bude hrvatska trobojnica. Kad je zabranjena trobojnica, krenulo se s crvenom (Hrvatska) i modrom bojom (more) i preko njih bijelim slovima napisali Hajduk.
Nakon toga na dresu prevladava bijela boja i glavni dres se sastoji od bijele majice, plavih hlača i plavih čarapa, a ta kombinacija simbolizira bijelo jedro na plavom moru. Bijela boja je postala simbolom kluba i zbog nje je momčad Hajduka ima popularni nadimak 'bili'. Pričuvni dres se sastoji od crveno-plave majice sa okomitim prugama (nekad užim, nekad širim), plavih hlača i plavih čarapa, a simbolizira boje iz hrvatske zastave. Jedno se vrijeme za glavni dres spominjala mornarska kombinacija, sa vodoravnim bijelo plavim prugama, no, taj je dres tek 2 puta nosio vratar Pletikosa.
Treći dres je bio problematičan u izboru. Dok UEFA nije uvela obveznu prijavu trećeg dresa, nije bio ni postojao. Jedan od mogućih je bio i: okomito prugasta bijelo-crvena majica kao na prvoj utakmici. Međutim, zbog činjenice da je ovakav dres sličio na dresove nekih drugih klubova (Crvena Zvezda), koji su imali negativnu simboliku, stvar je bila zastala
Hajdukov grb je hrvatska šahovnica u krugu, obrubljena plavom vrpcom, sa na svakoj strani po 2 okomite crte koje predstavljaju osnivače Hajduka: Ivaniševića, Šakića, Kaliternu i Stellu. Iznad šahovnice piše Hajduk, a ispod Split. Šahovnica se sastoji od 25 bijelo crvenih polja koja su iste debljine kao i plavi polukrug.
Grb je 1911. konstrurirao Vjekoslav Ivanišević, a najstarija sestra Fabijana i Luke Kaliterne, Ana Kaliterna, je odnijela taj crtež u samostan gdje su časne sestre ručno izvezle 20-30 komada. Grb se prvi puta pojavio u javnosti 1926. godine prilikom izvedbe Tijardovićeve operete 'Kraljica baluna' kao dio scenografije. Hajduk je 30 godina igrao bez grba na dresu i prvi put ga je postavio 1941. kada je stavljena originalna verzija. Nakon toga Hajduk je odigrao utakmicu u Bariju 1944. sa crvenom zvijezdom u sredini igrajući pod drugim imenom i od tada je izbačena šahovnica. Nakon toga godinama na dresu egzistira samo crvena petokraka kao simbol slobode koja stoji do 1990., kada u zadnjem prvenstvu Jugoslavije, 1990/91., Hajduk nastupa sa starim grbom, sa hrvatskom šahovnicom, koja se održala do danas.
U međuvremenu se javlja i druga inačica, s hrvatskom šahovnicom, ali uz zvijezdu petokraku u gornjem dijelu grba, na spoju vijenaca
HNK Hajduk igra svoje utakmice na Gradskom stadionu na Poljudu od 1979.
Od 1911. do 1979. utakmice je igrao na igralištu zvanom "Kod stare Plinare", gdje danas igra RK Nada. Teren se izvorno zvao "Kraljeva njiva". Otkako je preselio na Poljud, staro igralište se u govoru u Splitu naziva "Stari Plac" ili "Staro Hajdukovo". Stadion se nalazio kraj rodilišta ne bi li svakom novom Splićaninu to bilo prvo što ugleda. Na sjevernoj tribini stadiona nalazila se navijačka skupina Torcida, na njemu je odigrano 3148 utakmica, palo 9542 golova i osvojeno 11 prvenstava i 6 kupova
Hajdukova organizirana navijačka skupina se zove Torcida, koja je uzela ime po svojim južnoameričkim uzorima.
Klub ima veliku navijačku bazu širom Hrvatske, a izrazito snažnu bazu ima na hrvatskom priobalju od Savudrijske vale do Prevlake. Tradicionalno je jak u Dalmaciji. Čak i u ostatku bivše SFRJ, HNK Hajduk je imao navijače svugdje, među svim narodnim i vjerskim zajednicama, kao nijedan drugi klub na području bivše SFRJ. Kao zanimljivost, važno je napomenuti spomenuti izrazito veliku omiljenost Hajduka među Albancima u SFRJ, posebno na Kosovu, gdje se sklonost Hajduku može usporediti s onom u Dalmaciji
1 Miro Varvodić vratar oml. škola
12 Vladimir Balić vratar NK Osijek
25 Vjekoslav Tomić vratar NK Međimurje
Obrambeni igrači
Broj Drž. Igrač Položaj Došao iz...
3 Goran Jozinović lijevi branič oml. škola
5 Jurica Buljat stoper/desni branič NK Zadar
6 Boris Živković stoper/desni branič VfB Stuttgart
7 Mladen Pelaić desni branič/desni vezni Standard de Liege
20 Goran Sablić ( na posudbi iz kijevskog "Dinama" ) stoper Dinamo Kijev
22 Mario Maloča stoper oml. škola
23 Igor Tudor ( kapetan ) stoper/obrambeni vezni Juventus
28 Boris Pandža stoper NK Široki Brijeg
Vezni igrači
Broj Drž. Igrač Položaj Došao iz...
8 Siniša Linić vezni igač HNK Rijeka
10 Florin Cernat ( na posudbi iz kijevskog "Dinama" ) napadački vezni Dinamo Kijev
11 Srđan Andrić ( dokapetan ) obrambeni vezni Panathinaikos
14 Marin Ljubičić obrambeni vezni oml. škola
15 Drago Gabrić lijevi vezni oml. škola
21 Duje Čop vezni igrač/napadač oml. škola
26 Goran Rubil desni vezni/desni branič HNK Rijeka
Napadači
Broj Drž. Igrač Položaj Došao iz...
9 Nikola Kalinić napadač oml. škola
13 Ante Rukavina napadač HNK Šibenik
16 Mladen Bartolović napadač/krilni napadač NK Zagreb
29 Maris Verpakovskis ( na posudbi iz kijevskog "Dinama" ) napadač Dinamo Kijev
30 Tomislav Bušić napadač oml. škola
Juniori
Vratari
Drž. Igrač Položaj Godište
Lovre Kalinić vratar 1990.
Dante Stipica vratar 1991.
Božidar Radošević vratar ?
Obrambeni igrači
Drž. Igrač Položaj Godište
Roko Španjić stoper 1990.
Slavko Grubić stoper 1990.
Ivan Razdeušek desni bek ?
Vezni igrači
Drž. Igrač Položaj Godište
Ivan Rako desni vezni 1989.
Hrvoje Milić lijevi vezni, napadač 1989.
Jure Grgat napadački vezni, napadač 1990.
Dinko Trebotić vezni igrač 1990.
Ante Budimir vezni igrač 1990.
Jure Obšivač obrambeni vezni 1990.
Mario Tičinović vezni igrač 1991.
Ante Vuković vezni igrač ?
Napadači
Drž. Igrač Položaj Godište
Oliver Tole napadač 1990.
Stipe Čulina napadač 1990.
Domagoj Barać napadač 1990.
Struka
Drž. Ime Pozicija
Dean Računica trener
Duje Poljak kondicijski trener
Ivano Balić (Split, 1. travnja 1979.), hrvatski rukometaš, olimpijski pobjednik i svjetski prvak.
Prije rukometa dugo godina trenirao je košarku u tadašnjem klubu Jugoplastika i POP 84, današnjem KK Split, što je očito utjecalo na njegova neobična rješenja i imaginaciju u igri. Rukomet je počeo igrati u RK "Split". Prvak svijeta 2003. godine u Portugalu. Osvajač je zlatne medalje na Olimpijskim igrama 2004. godine u Ateni. Drugi je sa svjetskog prvenstva u Tunisu 2005. i europskog prvenstva u Norveškoj 2008, te dvostruki četvrti na Europskim prvenstvima. (2004-Slovenija, 2006-Švicarska-). Također smatra se jednim od najboljih igrača svih vremena.
Proglašen je najboljim igračem svijeta 2003. i 2006. godine te najboljim rukometašem Hrvatske (2004. i 2006). godine. Nakon RK Metković, Ivano Balić član je RK Portland San Antonio. Na EU u Švicarskoj 2006. godine izabran je u najbolju sedmorku prvenstva i proglašen MVP - najboljim igračem prvenstva, kao i na svjetskom rukometnom prvenstvu u Njemačkoj (2007) što je peto veliko natjecanje zaredom na kojem je proglašen kao MVP (2004. - Europsko prvenstvo - Slovenija; 2004. - Olimpijske igre Atena; 2005. - Svjetsko prvenstvo - Tunis; 2006. - Europsko prvenstvo Švicarska; 2007. - Svjetsko prvenstvo Njemačka; 2008. - Europsko prvenstvo Norveška)
Po općoj ocjeni Balić je trenutno (2007. godina) najbolji rukometaš na svijetu, ali i jedan od najboljih hrvatskih sportaša uopće svih vremena, što potvrđuje i proglašenje za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva 2007. godine u Njemačkoj (na kojem je zabio 53 gola uz 44 asistencije), unatoč činjenici da je Hrvatska osvojila tek 5. mjesto.
2004. godine dvostruki je dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar", kao pojedinac i kao član hrvatske rukometne reprezentacije.
Bok ljudi ovo je moj novi blog pisite komentare..........................................#4
